'Svuda u svijetu vi se morate namučiti da napredujete. U tom procesu postanete toliko dio te struke da čak i kad vam se kaže: evo sad imate bjanko ček, radite što hoćete, do kraja života imat ćete plaću, ipak punom snagom nastavljate s istim poslom. Ako se do pozicije dolazi prelagano, onda ljudi niže kvalitete dolaze do visokih pozicija i počinju mijenjati krajolik sveučilišta. Moja procjena je da se to do neke mjere dogodilo kod nas.
Ranije je kod nas napredovanje ovisilo o grupama seniora. U maloj sredini to može postati izvor problema jer grupa željna širenja vlasti može dijeliti promocije kako želi. Stoga se netko odlučio na radikalan korak i rekao: od sada ćemo sve raditi objektivno; postoji objektivan kriterij koji se zove scijentometrija i jednostavno ćemo pobrojati koliko je tko publicirao. No dogodilo se da su ti kriteriji, koji su postavljeni kao minimalni, postali maksimalni, a ljudi su počeli zahtijevati svoje pravo na promociju. Vrlo brzo pronašli su načina kako da lakše preskoče letvice i tako smo došli u situaciju u kojoj se sada nalazimo.
Novi zakon potom je promijenio ove odnose i ponovno promocije prepustio sveučilištima. No takvi radikalni zahvati ne donose dobre rezultate. Trebalo bi, dakle, uvesti neke odmjerenije kriterije koji ne bi bili samo broj radova, već i malo finija analiza kakvi su to radovi, koliko su veliki, s kime se pišu, kolika je njihova citiranost i sl. Također bi trebalo uvesti tzv. peer review. Tu se dio autonomije prepušta međunarodnoj zajednici, međutim, toga se ne treba bojati jer to je internacionalan proces', rekao je.