Naši latinisti, taj naš ,Globus intelectualis‘ od četiri stoljeća, ostao je po samoj naravi stvari eksteritorijalan. Historija naše književnosti obuhvatila je od naših latinista samo nekolicinu, i to onu najglasniju, i to tek u tangenti, tek toliko da ih spasi zaborava, pošto se njima kao nepoznatim strancima nije bavio nitko. A upravo ti naši latinisti obuhvaćaju u svojoj literaturi nekoliko hiljada klasičnih i zapadnoevropskih autora. Oni se kao ideolozi, stratezi, političari, učenjaci, ekonomi, tehničari, astronomi, pjesnici, kao fanatički historici vlastite nacije i njenih problema, kao filolozi, gramatici, sanjari, diplomati, propagandisti i agenti, ističu u međunarodnim omjerima ne samo veličinom svoga znanja, sposobnosti ili pjesničkoga dara, briljantnošću svoje postojanosti i dostojanstvom karaktera, već su nam dragocjen dokaz kako kod nas normalna ljudska pamet nije kapitulirala ni onda, kad nas je sudbina bacila u najmračnije ponore historijskog podzemlja.